12/06/2026
Ima sam jučer tremu kao prid nijedno vjenčanje.
Inače ne fotografiram pričesti i krizme (osim u svom Potravlju), ali jučer sam sio u auto i vozio prema Trilju zbog samo jednog dječaka.
Zbog jednog jedinog prvopričesnika.
Nije bila puna crkva svita, ni velikog slavlja, ni uobičajene pričesničke gužve.
Samo nas nekoliko…. tišina, molitva i jedan dječak Josip prid Bogom..
Vani je bilo nevrime.
Čula se grmljavina i udaranje kiše o visoke crkvene prozore..
Ipak ono najbitnije je bilo isto.
Jedno dite Božje dobilo je sakrament Svete pričesti 🙏
Josip nije mogao sklopiti ruke niti izgovoriti molitvu, otpjevati pjesmu niti izrecitirati riječi zahvale svojim roditeljima…ali je to učinio na svoj način.
Svojim zahvalnim pogledom.
Primjetio sam koliko ga umiruje njihovo prisustvo, njihova blizina i njihov dodir, te spontane male geste brižnih roditelja….
Zato ovu prvu sveta pričest ne gledam samo kao sakrament u nego koa potvrdu da smo prid Bogom svi jednaki.
Nitko nije manje vrijedan, nitko nije manja dijete Božje.
Pogled njegove majke nakon pričesti nije bio samo pogled prema oltaru.
Bio je to zahvalni pogled Bogu.
Onaj pogled u kojem se vidi sve: i umor, i borba, i strah, i ljubav, i zahvalnost što je njezino dite tu, što diše, što se bori, što prima sacrament...
Često I mi dižemo pogled negdi gor, misleći da je Bog negdi iznad svega ovoga.
A jučer, gledajući njih, imao sam osjećaj da je Bog baš tu.
U njezinoj ruci na njegovu ramenu, u očevu pogledu, sestrinim suzama, u njihovoj tihoj brizi…u strpljenju koje traje godinama.
Bog je u toj ljubavi koja ne odustaje ni onda misliš da više ne možeš….
Bog ljubav ❤️
Možda ćete ga I vi pripoznat na ovim fotografijama.
U svakom od ovih ljudi koji su se okupili oko Josipa.
