28/09/2022
Zavist.
Nekome poznata kao jedna od smrtnih grijeha.
Nekome poznata iz silnih štiva, i sudbina u njima, prouzročenih iz tog silovitog osjećaja.
Nekome poznata iz vlastite priče.
Zaista, ne dožive ju samo oni visoko postavljeni, uspješni ljudi u financijskom smislu.
Niti ona žena bez ijedne mane na sebi.
Osjeti ju i ono uspješno dijete, na bilo kojem polju, i onaj student koji je briljirao na prestižnom natjecanju, i ona djevojka koja živi bezbrižno sa svojim partnerom...
Svi smo ju pokatkad osjetili, ali i doživjeli.
Nekako mislim da je prirodno uspoređivati se, ali da taj nagon može biti jako pogrešan, ukoliko nisi u stanju držati taj nagon pod kontrolom.
Ja, mi, evo već neko vrijeme, imali smo čast doživjeti ove druge.
Inače, ne volim pisati o ružnim stvarima koje doživim, ali ovaj put sam pomislila da je pogrešno šutjeti o tome.
Ružne stvari se događaju svima. Pa i meni.
Idemo nešto naučiti o tome. Ili dati poduku između redova. Ili izravnu.
Ako ništa, možda utjeha vama koji prolazite slično.
Pišem sad isključivo o svom doživljaju. Samo tako mogu biti dosljedna onome o čemu pišem, i odgovarati za svoje riječi.
Količina zavisti, koju već neko vrijeme osjećamo je nepravedna.
Rečeno mi je davno, da čovjek ne oprašta uspjeh drugog čovjeka, i da što si sretniji, oni se povješaju ko utezi svojim (ne)djelima, i povlače te, povlače.
Pokušavaju te uvrijediti. Spriječiti. Poniziti.
Uvući u svoje virove i nemire.
"Hej, ne može ti biti dobro. Ne može, jer meni nije!
Ili, ne može ti biti dobro više nego meni!
Ja ništa ne poduzimam i čekam čudo, a ti naporno radiš i zadovoljan si! Kako je to moguće!?
Kako se usudiš išta imati?
Materijalno, nematerijalno, ma kako!!?
Kako sve stižete a nemate vojsku familije, rodbine, i ostalog kućnog osoblja uz sebe!?
Ma kako se usudite djecu podizati i odgajati u uvjerenju da je još bitno zaraditi svoj kruh svojom plaćom, ne ukrasti, i biti dobra osoba!?
Heej, ne odgovara nam da naporno radite i sami postižete, jer što će onda pobogu o nama reći!??
Kako se usudite davati najbolje od sebe u svemu, i ne osvrtati se na našu zlobu, nego nas i sutra kulturno pozdravite.
Kako??
Kako se usudite opraštati jedno drugome i ostati u braku?
Zašto ružno ne pričate o nama, zašto se ne naslađujete našom nevoljom, gdje vam je zloba?
Plačeš? Koga briga, nisi bolje ni zaslužio.
Učinjena ti je šteta, e neka ti je. Da vidimo kako ćeš sada!
Učinjena ti je nepravda? A nema veze, svima je."
I tako bih mogla u nedogled citirati misli i riječi tih ljudi u kojima ništa ljudsko.
Koji bi te povukli, bacili kamen, spotaknuli te, dok ti ideš svojim putem, korak po korak, stepenicu po stepenicu, dah po dah...
I dok još imamo uz sebe onu šačicu iskrenih, pravih, dobrih ljudi i svoje najbliže, i ovu neku urođenu crtu da što nas više bodete, mi smo sve žilaviji, i ovu snagu, razum, duh i vjeru, koji nam pokazuju koji je naš put a koji nije, nimalo stilski, ni damski, ni ovaj put pristojno, f**k off podmetači nogu!
Sjedite i čekajte da padne sa neba!
Znam da ništa nećete naučiti između redova, jer za to treba truda i malo volje. ;)
