18/08/2023
"Često naše bliske i voljene krenemo uzimati zdravo za gotovo, jer nam se valjda počne podrazumijevati da su oni uvijek tu za nas, da pogriješimo, a oni uvijek oproste, pa tako počesto dadnemo prioritet telefonu i virtuelnim prijateljima, televizoru ili računaru, a oni, iako se ponekad naljute, opet pređu preko toga i nastave kao da se ništa nije desilo...
Udomaćili smo se u njihovim životima, pa pomislimo da će oni uvijek biti tu kad mi ispred njih stavimo prijatelje i prijateljice, kahvu sa njima i poznanicima koji nas samo ponekad pozovu, pa kad se vratimo iz opuštanja, oni će biti tu, sjediti na trosjedu i čekati bez prigovora, sa skrivenom željom u srcu da ti kažu:
"Poželjeh te. Tu si, a nema te. I kahve su nam prazne, jer ih piješ sa mnom, a taj mali stroj ne ispuštaš iz ruku. Odlutaš dok ti pričam, a odgovaraš tek toliko da me skineš sa dnevnog reda..."
I većinom ne kažu. Ostane samo želja.
Često naše voljene uzmemo zdravo za gotovo, zato što naviknemo na njih da su tu, a ne bi smjeli...
Jer ljudi dolaze i odlaze.
Nevečer legnu u mirisne postelje, a jutro ih ne probudi.
A tada, njihovi najmiliji pokušaju da ih probude, ali ne uspiju. Požele još jedan njihov pogled, ali on se ugasio, topli dodir, ali ruke hladne, ne mrdaju...
Nekad više zaboli naš odnos i nemar prema onima koje volimo kada odu, nego sam odlazak. Jer, mi znamo da ćemo se naći sa njima na vječnom mjestu, ali, zamisli taj osjećaj kad zatvoriš oči, a vidiš oči voljene koje te tužno, moleći za trun pažnje ispraćaju dok stalno odlaziš od njih...
A čekale su te, nadale se i voljele te više od svih onih koji su tu usput i za razonodu.
Mnogi zaspu sa takvim očima ispred sebe, a povratka nema.
Ne dozvolimo sebi takve nemirne noći...
Boli i sama pomisao na to."😔
Allahu, cuvaj i pozivi nase najmilije i omoguci nam da cijenimo njihovo prisustvo..🤍
*tekst preuzet, napisite u komentaru ako znate ciji je..🌹