27/08/2026
Čudno je kako čovjek provede pola života misleći da će ono najvažnije doći kasnije.
Kao da negdje ispred nas postoji neki mirniji dan, neko bolje vrijeme, trenutak kada ćemo konačno odahnuti i reći:
„E, sada mogu.“
I tako živimo čekajući taj trenutak.
Godine prolaze, a mi stalno nešto popravljamo, uređujemo, završavamo i ostavljamo za poslije. Kao da će život sačekati da sve bude na svom mjestu.
A neće.
Jer dok mi gledamo šta još treba uraditi, vrijeme tiho odnosi ono što nikada nismo ni pomislili da možemo izgubiti.
Odnosi mladost.
Odnosi ljude.
Odnosi razgovore koji su nam nekada bili obični, a danas bismo dali sve da ih još jednom čujemo.
Trčimo da sredimo kuću, uredimo avliju, popravimo ogradu, auto, napravimo još jednu sobu, kupimo još nešto… I sve nam se čini važno.
Sve dok jednog dana ne zastanemo.
Tada pogledamo oko sebe i shvatimo da je sve tu.
Kuća je sređena.
Avlija uređena.
Dobar auto .
Sve ono za čim smo godinama trčali stoji pred nama.
Samo neke ljude više nema ko da pozove.
Neke stolice ostanu prazne.
Neke priče nemamo kome ispričati.
I tek tada čovjek počne razumijevati onu najtežu istinu , da život nije prolazio dok smo živjeli.
Život je prolazio dok smo čekali da počnemo živjeti.
Vrijeme ima jednu čudnu naviku. Ne pravi buku kada prolazi. Ne zalupi vratima. Ne kaže: „Odlazim.“
Samo tiho prođe pored nas.
I dok mi mislimo da sređujemo život, život polako sređuje nas.
Odnese nam poneku mladost, poneku želju, ponekog čovjeka. Odu oni sa kojima smo nekada sjedili satima, bez sata na zidu i bez pogleda na telefon. Odu oni kojima smo mogli ispričati i ono što nikome drugom nismo znali reći.
I onda jednog dana sjedneš u svoju lijepo uređenu kuću.
Sve je na svom mjestu.
Avlija sređena.
Auto ispred kuće.
Sve što si godinama želio , tu je.
A tišina velika.
I tek tada shvatiš koliko su neke stvari bile nevažne, a koliko su ti značili ljudi koje si uzimao zdravo za gotovo.
Čovjek se tada najčešće vraća u prošlost.
Ne sjeća se novih stvari koje je kupio.
Ne sjeća se koliko je p**a nešto preuredio.
Ne sjeća se ni koliko je novca potrošio.
Sjeća se starih vrata.
Mirisa iz majčine kuhinje.
Očeva glasa.
Komšije koji je svraćao bez najave.
Prijatelja sa kojim je dijelio posljednju marku.
Djece koja su trčala po avliji.
Jedne kahve koja je trajala cijelo poslijepodne.
Sjeća se vremena kada skoro ništa nije imao.
A imao je nekoga.
I možda je upravo u tome bila sva sreća.
Jer nije problem što danas imamo više.
Problem je što, dok smo pokušavali imati više, nismo primijetili da polako imamo sve manje.
Manje vremena.
Manje razgovora.
Manje zagrljaja.
Manje ljudi kojima možemo reći:
„Hajde, sjedi… ima vremena.“
A vremena, zapravo, nikada nije bilo onoliko koliko smo mislili.
Zato, ako danas imaš kome otvoriti vrata , otvori ih.
Ako imaš s kim popiti kahvu , sjedni.
Ako imaš kome reći „volim te“, „nedostaješ mi“ ili samo „kako si?“ , reci.
Ne čekaj da ti jednog dana ostanu samo fotografije i sjećanja.
Jer kuća može čekati.
Avlija može čekati.
Auto može čekati.
Sve ono što smo mislili da je hitno , može čekati.
Samo ljudi ne mogu.
I samo vrijeme neće.
A možda ćemo jednog dana, kada ostanemo sami sa sobom, shvatiti da nismo trebali toliko žuriti da napravimo život.
Trebali smo ga živjeti.
