15/04/2026
“Moj tata nije zapamtio svog oca. A ja sam ga prvi put vidio tek na jednoj fotografiji.”
Ovo je moj djed.
Fotografiju sam pronašao nakon dugo vremena.
I iskreno, nisam znao kako izgleda. A dugo sam se pitao upravo kako bi mogao izgledati 😊
Moj tata ga nikad nije zapamtio.
A ja ga nikad nisam upoznao.
I onda shvatiš koliko jedna fotografija može biti važna.
Da nije postojala ta jedna fotografija ostalo bi samo ime. Ali rekao bih ovako da djed nije išao na print obiteljskog portreta, ove priče ne bi bilo. Zapravo digitalno tad nije ni postojalo.
Bez lica.
Bez izraza.
Bez tog osjećaja da je stvarno postojao.
I tu sam po ko zna koji put drugačije pogledao na fotografiju.
Ne kao na “slike koje imamo na telefonu”…
nego kao nešto što ostaje.
Zato me stvarno zanima 👇
Kad su u pitanju obiteljske uspomene:
👉 je li ti dovoljno da su negdje digitalno
ili
👉 želiš da postoje i fizički, za nekoga tko će ih možda gledati za 20, 30, 50 i više godina?
Jer ponekad…
fotografija nije samo danas za nas.
👉 Digitalno ili print?
Napiši kako ti razmišljaš, baš me to zanima
