mr.Crow PhotoGraphic, Crikvenica (2026)

10/06/2026

Dan 28
Jutro. Magla. Kiša sipi. Hladno je. Imam.osjecaj da sam prešao "male Pirineje" kako zovem to zadnje brdo. Ali ne... imam još uspona do ključne točke od 1270 m n/v. Još izbrdica i još nizbrdica... Takav je bio današnji dan. 20-ak km gore-dolje i za kraj preko 1000 m n/v dolje... ozbiljan spust. Što je jučer bilo gore, danas je to dolje... Pred kraj više gotovo nisam imao snage. Najbolja odluka mi je bila da umjesto "općinski" Albergue odaberem privatni Hostel. Nešto je skuplji sli isplatilo se, ako zbog ničega drugog onda zbog blizine restorana. Počastio sam se Xacobeo menijem (Jakovljev menu) za 16 eura. Predjelo, glavno jelo, desert i pola botilje crnog vina. Nije loše. Probao sam Galicia specijalitete, lokalni sir, kućno vino i sve zato jer sam poslije tuširanja mogao relativno normalno hodati. I to je ono što sam propustio sve ovdje dane. Klopa, toćanje, kasni "snack" sa vinom, druženja, radler (ili piva) po suncu, dućan, ljekarna, fotkanje... i da ne nabrajam. Sve to "samo" zbog forsiranja i guranja u crvenu zonu. Nadam se da će mi bol popustiti pa ću ove posljednje dane p**a i uživati. Treba mi to. Trebam se posvetiti više sebi. Kako netko reče, put ti da ono što ti fali. Meni fali opuštenost i smirenost u smislu polako, bez presinga. Fali mi uzivanje u životu. Fali mi uzivsnje u malim stvarima. Fali mi život bez "moram". Iako i ne moram, često sam sebi nametnem nešto jer kso moram. Znam da to nije nikako dobro ali jbg. takav sam kakav sam. I to trebam pod hitno mijenjati. Ja ne moram ništa ali znam da sve mogu i to je velika stvar. Kako će se sve to razvijati kad se put slegne nitko ne zna a ponsjmanje moja malenkost. Nadam se samo da ću pamtiti ovu bol kad krenem u crveno. Da ću se sjetiti koje su moguće posljedice. Da ću se sjetiti svega. I na kraju da ću biti bolji sam sebi. Mislio sam da si ugađam jer ignoriram. Mislio sam da si ugađam jer neću. Mislio sam da si ugađam jer imam neku shemu u glavi. Mislio sam... ali u stvari nisam mislio ništa. Bio sam samo isključen kao i dosta vremena na putu. Isključim se i odem u neki "svoj svijet" daleko od stvarnosti...

09/06/2026

Dan 27
Prvi dan da je pobijedio razum i tijelo naspram uma koji gotovo uvijek ima glavnu riječ. Jučer sam planirao 25 km po nekom svom "protokolu" ali tijelo je "vrištalo". Ignorirao sam ga cijeli dan i onda mi je mlađa ekipa rekla da razmislim. I razmislio sam. Uvjerili su me da to nije dobro. Rekli su da oni idu danas 12 km. Rekao sam, "samo". Onda su mi objasnili, starome telcu, da je preda mnom više od 600 m n/v u kratko vrijeme, mali Pirineji. I kao da mi je u tom trenutku postalo jasnije da želje i mogućnosti nisu isto. Postalo je realnost. Rekao sam sebi ne mogu. Po prvi put na savjet mlađe ekipe napravio sam nešto dobro za sebe. Hvala im. Toliko empatije, toliko razumijevanja, toliko pažnje. Ne mogu vjerovati što mi se dešava. Ne znam čemu sam zaslužio da paze na mene. Danas su mi cijelim putem bili podrška. A kulminacija cijelog dana je bila kad mi nije stigao ruksak u prenoćište nego stotinjak metara dalje što dečko iz tog društva nije dozvolio da ja idem po ruksak nego mi ga je donio. I sada kada je vrijeme za spavanje, dođu i zažele laku noć. Ne znam čemu sam to zaslužio. Ne znam. I još jedna "sitnica", ljudi koje prvi put vidim daju mi svoj "voltaren gel" kako vide kako šepam. "Voltaren gel". Samo onaj tko hoda danima zna što znači bilo kakav gel. Toliko dobrote, toliko empatije... Zar smo svi mi ljudi takvi? Gdje su u "civilnom životu". Koji su to ljudi koji nas inače okružuju? Gdje nestaje empatija u civilnom životu? Gdje nestaje ljubaznost? Gdje nestaje ljudskost? Ovdje, na Caminu shvaćam da su ljudi u principu ljudi u većini. U "civilnom životu" okruženi smo malim brojem kukolja koji uništava sve ono lijepo što je u ljudskoj prirodi. Ovdje, na putu nema kukolja, samo istinska ljudskost. Svi ti ljudi nemaju pojma koliko sam im zahvalan. Nemaju pojma koliko to meni osobno znači. Nemaju pojma koliko mi mijenjaju mišljenje i o meni i o okruženju. Nisu svjesni koliko su me promijenili. Hvala im na svemu. Nadam se da ta ekipa neće tako skoro "proletjeti" dalje, ali ako i prolete, nema veze, zauvijek će ostati u mom srcu. Povukli su me kad se nisam skoro mogao podignuti sa kreveta. Povukli i smanjili moje "doživljaje"...

07/06/2026

Dan 26
Danas je još jedan dan za rekapitulaciju. Cijeli dan sunce i cesta. Današnji put ide uz brzu cestu, gotovo bez hlada 25 km. Ali je cesta i gotovo ravno, doduše stalno lagana uzbrdica ali tijelo se već naviknulo na to. Kao da se više ne buni. Ne bunim se ni ja. Tako je kako je. Da boli, boli. Da je teško teško je. Da je naporno, naporno je. Paradoks Camino situacije je taj da je jučer samnom u sobi bio dečko iz Barcelone koji je kupio povratnu kartu i prijeći će cijelu rutu za 19 dana. Danas je samnom čovjek koji je na putu već skoro dva mjeseca... to je Camino. Svatko putuje svojim tempom.
Svatko ima svoje razloge. Prvome je ovo kao trening za maraton a drugome obilazak crkvi i katedrala. Put daje ono po što je netko došao. Meni je dao mir i da uskladim um i tijelo iako to još uvijek ne ide kako treba. Tijelo javlja simptome ali um "klade valja". Znam da to nije dobro ali što ću kad se još uvijek ne mogu mijenjati. Da sam slušao tijelo bilo bi 17 km, ali um je rekao 25 i biješe 25. Sad se tijelo buni ali tko sam ja da sudim. Sutra je novi dan. Novi izazov. Nova planina. Ne znam. Načet sam na svim ključnim frontama. Koljeno, zglobovi, sad i leđa. Nije me strah. Mozda više zabrinutost ali i to će izčeznuti sutra u jutro. Nadam se. Valjda će popustiti kao i svako jutro. Žao mi je što ni danas nisam mogao do rijeke toćati noge. Znam da bi mi bilo od koristi ali što ne ide ne ide. "Samo" tjedan dana. "Samo" nekih 160 km. "Samo". To je onaj "samo" koji se provlači kroz gotovo cijeli moj život. Napravi još "samo" ovo, samo ono... kao nije problem. Sad mi je PUT pokazao da je problem, jer ovaj put to "samo" me dijeli od uspjeha do još jednog neuspjeha u nizu. Znam i svjestan sam da sam već sad uspio. Uspio sam napraviti "selfie" na željezničkoj stanici SJPDP, uspio sam preći Pirineje u jednom danu, uspio sam ostaviti kamen na Cruz de Ferro, uspio sam i ponosan sam sam na sebe. Još "samo" taj zadnji "touch" Santiago de Compostela. Molim se da izdržim. Sve ovo do sada bilo je... bilo je... ali ovo sada ponovno počinje biti borba. Borba sa samim sobom. Borba uma i tijela. Borba koja mi nikada nije išla od ruke jer nekako sam gotovo uvijek išao do krajnjih granica...

06/06/2026

Dan 25
Nakon jučerašnjeg i pražnjenja i spusta prema prenoćištu danas mi nije preostalo ništa više nego se lagano prošetati nekih 20-ak km. Da budem u nekom ritmu trebalo je 30 ali to mi nije uopće palo na pamet. Povećao sam korak i smanjio brzinu tako da je neki današnji "score" duži od 7 sati. Nema veze, stigao sam. Spavam u prostoru oko crkve gdje su napravljeni drveni "blokovi" kao ispovjedaonice gdje su u svakom "bloku" dva ležaja. Naravno na kraju su tuševi i sve izgleda kako treba. Jednostavno a moćno. Kada se Camino hoda po "točkama" puno toga se propusti, zato ponekad ozljeda ili bol odvedu u neko drugačije mjesto, odnosno u ono na kojemu jednostavno trebam biti. Da sam imao rezervaciju h Albergue propustio bih još jedan Donativo. Nekako najviše volim opsjedati u takvim mjestima sa puno kreveta jer nisam došao na godišnji nego hodati. Dosta ljudi se buni na hrkanje, okretanje, škripanje, lupanje vratima, pakiranjem u 5 u jutro, ali sve je to dio priče koja se zove Camino. Ako se zelim odmoriti otići ću na nekk seosko gospodarstvo ili u toplice. Sada želim rasti i svjestan sam toga da je to sve proces. I ova bol, I natečeno koljeno i noge, sve je to dio procesa. Ništa u životu ne ide lako. Život je kao Camino, uzbrdo, nizbrdo, ravnica. Gdje se popnem, moram se i spustiti. Ponekad je "flat" do slijedećeg uspona ili spusta. Nekad bih bio ljut na sebe, na svoja koljena j noge koje me sp**avaju da idem brže i dalje. Danas sam im zahvalan. Zahvalan sam i blagoslovljen jer sam prošao još jednu dionicu. Prošao i zaustavio se na posebnom mjestu jer pitanje je da li ću ikada više u životu imati priliku prenoćiti na sličnom mjestu. Shvatio sam da na ovome svijetu ima toliko lijepih, da ne kažem "čudnih" mjesta a ja sam tako ograničen. Nije da nisam prošao svijeta i mjesta ali nista slično niti sam vidio niti sam osjetio. Možda sam samo bio na krivom mjestu. Današnji dan mi je bio kao punjenje batetija, laganini šetnja. Mogu slobodno tako reći jer drugačije ne ide. Tako je kako. Zahvalan sam na tome. Nisam ljut, nisam ogorčen samo zahvalan iako sam propustio "toćanje" nogu u rijeci nedaleko prenoćišta. Možda sam mogao a možda i nisam. To nikada neću saznati...

05/06/2026

Dan 24
Dan kad sam se uspeo na Cruz de Ferro i ostavio kamen prošlosti na najvišoj točki P**a. Osjecaj: neopisivo. Ništa nije bilo bitno. Onog trenutka kad sam vidio križ počeo sam plakati i prilaziti mu sa poštovanjem. U podnožju sam ostavio štapove I krenuo prema njemu. Nisam imao snage izvaditi svoj kamen nego sam se nagnuo nad njim i počeo još jače plakati. Kao da sve izlazi iz mene sa tim dodirom kamena. Kamen nisam osjetio. Osjetio sam nešto i sa suzama u očima polegnuo svoj kamen na ostalu hrpu. Više sam ga ostavio da spava i neka počiva u miru Božjem tu ispod križa. Drveni stup sa željeznim križem na vrhu. Najjednostavnije sto moze biti a tako moćno. Nakon toga mislio sam da je sve moguće dok se nisam počeo spuštati. E, to je izazov... dok je prema gore put gotovo savršen prema dolje se izgubi i ono malo čega ako je ostalo do križa. Takva staza, takva strmina... to još nisam doživio. "Ubojica" koljena i nogu. Ali vrijedilo je. Vrijedilo je tempo skratiti za pola. Vrijedilo je novih žuljeva. Vrijedilo je. Na kraju sam toliko usporio da Amerikanac sa kojim sa hodao je otišao prema dolje a ja sam se ostao boriti sa svakom korakom. Svaki korak nova borba. Dao sam sve od sebe, možda i previse a to ću znati tek sutra kad krenem hodati. Nemam inspiracije, nemam riječi... Cruz de Ferro me iscjedio do zadnjeg atoma. Ali vrijedilo je. Vrijedilo je ostaviti kamen koji više od deset godina čeka svoje mjesto pod suncem. Sada neka počiva u miru a sa njim i svi moji kojima je on namijenjen. Pocivali u miru dragi moji. Ja sam napravio ono što je u mojoj moći, više ne mogu osim što se molim dragome Bogu da mi da snage do Santiago de Compostela. I sva bol koja je prisutna i više od toga, ako ćete sada napokon počivati u miru, vrijedilo je svake kapi znoja. Naka Vam je laka zemlja i blagonaklonjeni Gospodin.

05/06/2026

Dan 23
Novo dan, novi izazov. Nikad ne znam što me čeka. Sve je nekako nepredvidivo na ovom putu. Kad misliš da sve znaš, dočeka me neko novo iznenađenje. Zbog svog psiho-fizičkog stanja danas sam odlučio stati na 20+ km i nisam zažalio. Hodao sam sam i borio sam se psihički do nekih deset sati a onda je krenula tjelesna borba. Ali prošlo je nekako. Za prenoćište sam odabrao "donativo" i nisam pogriješio. To je Bratovština Sv. Jakova iz UK, ako sam dobro razumio, tako da smo imali čak u 5 sati i propovjed svećenika iz crkve preko p**a prenoćišta. Bilo je jako lijepo samo što je bilo hladno. Nikako da se priviknem na 10-tak stupnjeva nakon prošlotjednih skoro 30. I to je dio p**a. Danas sam i prošao oznaku 250 km što znači da se polako bližim kraju. Razmišljam o tome da mi je trebalo propješačiti 500+ km da bih shvatio da nije sve u hodanju. Da ima tu puno sitnica koje čine put. Nesvjesno se možda to slagalo u glavi cijelim putem ali tek sad počinjem biti savjestan toga. Počinjem primjećivati ljude i slušati što govore na jedan drugačiji način. Slušam i primjećujem. Primjećujem koliko su svi ti ljudi koji su u prenoćištima brižni i koliko brinu o svima nama kako bi nam olakšali put, jer to i je njihova misija. Nakon jučerašnjeg i jutrošnjeg "sloma" bilo je malo lakše. Nekako sam se obradovao i tom kamenu 250. Za sada je dobro. Noge služe koliko služe i to je blagoslov jer mogu hodati. I dok je tako dobro je. Bog da ono što je potrebno. Recimo jučer poslije večere došla je cura iz hrvatske pa smo malo popričali. Kažem joj kako sam znao danima ne čuti hrvatski jezik a ona mi kaže da ga svakodnevno čuje jer je u tempu sa grupom hrvata. I to je ljepota p**a. Svatko ga doživljava na svoj način uz ljude koji su potrebni da se izađe iz zone komfora. U smiraj mogu napisati, danas je bio jedan od boljih dana... sutra je Cruz de Ferro...

04/06/2026

Dan 22
Danas mi je bio jedan od možda najtežih dana. Ne toliko fizički, iako sam prošao gotovo 30 km, nego psihički. U neko doba rano u jutro sam se počeo "raspadati". U nekom trenutku mi se činilo da je to onaj zadnji komadić od dijela koji se počeo lomiti u Leonu. Očito je da je to neka vrsta prekretnice nakon Mesete. Sve je počelo ranom zorom prije šest sati kad je doručak već bio poslužen. Toliko me to dirnulo da jednostavno sam ostao bez teksta. I tako nekako se "srce i duša" otvorilo i počelo izlaziti na površinu. U jednom trenutku usred ničega samo je suza slijedila suzu. I nikako nije prestajala. Fizički bolovi postali su zanemarivi ima odnosu na psihičke. Duša je boljela kao ne znam kad. Neki novi trenutak se stvorio za mene, trenutak kad sam shvatio zašto boli. I grabio sam naprijed. Znao sam da sam svakim korakom bliži prenoćištu i to mi je bio fokus. Znao sam da imam još puno kilometara ispred sebe ali sam se I sjetio koliko sam već prošao. Molio sam Boga da mi da snage da se poslije Santiago de Compostela vratim kući živ i zdrav. Molio sam... i samo mi je to bilo bitno... i bilo je. Nekako sam se kretao, išao naprijed i lomio se. Lomilo se sve ono što se nije uspjelo u prvih 500 km. I prelomilo se. Bol se pojačavala i pojavila se i žgaravica. Još i to... da još i to. Valjda tako mora biti. Nisam se bunio, samo mi je falila još koja tableta. Ali dobro, izdržati sam nekako prvih 15 tak km. I tada sam sjeo na kavu. I magnezij. I dok sam sjedio pojavio se niotkuda Amerikanac od jučer. Jučer je svatko išao na svoju stranu ali smo zato danas hodali skupa drugi dio p**a. Trebalo mi je to da se malo odmorim os svojih "teških boja" iz glave. Trebalo mi je da pratim nečiji tempo da ne mislim na svoju bol. Trebalo mi je. I hvala mu na tome što me vodio do današnjeg cilja. Sve što se dešava na ovome putu je sa svrhom I razlogom. I da, druga polovica p**a je prošla puno lakše jer u dobrom društvu vrijeme brže proleti. Pričali smo o svemu, pa smo šutjeli pa opet pričali... bez obveza, ugodno i zabavno. Tko zna što bi bilo kad bi bilo ali to sad i nije bitno. Bitno je da sam današnji cilj ispunio i "dočepao" se kreveta...

02/06/2026

Dan 21
Izlazak iz Leona... već danima pišem o Leonu ali to je valjda jer se nesto počelo "lomiti" i "rastapati". Dok sam danas hodao, da hodao, u bolovima gdje pod nogama osjećam i najmanji kamenčić a zglobovi pulsiraju u gležnjačama jer bi najradije otišli van, dok se tekućina slijeva u noge da "zaštiti" ono malo što je u zglobovima ostalo, koračam prema Villadangos del Paramo jer je to jedino utočište koje je na nekih 20-ak km od Leona. Idealno. I tapne mi za oko Stara škola, Villadangos del Paramo Hostel. Donativo. Jednostavno, to je bilo to. Predivno malo mjesto sa dućanom i doktorom koji radi jedan dan u jutro, jedan popodne. Domaćini su me odmah pitali da li želim kod doktora zbog nogu ali tek sutra popodne jer je danas radio do dva. Tako ako ću ostati sutra da će me otpremiti doktoru. Rekao sam da ne treba, da će sutra biti bolje jer vjerujem u to. I baš ta bol, i baš to natečeno koljeno i noge i šepanje je ono što mi treba. Shvatio sam da u nekim ljudima ima toliko dobrote i topline da ne mogu pojmiti. Da pistoje ljudi koji primjete problem prije mene, da postoji mjesto koje mi je danas bilo i utočište i raj na zemlji. Toliko me se dojmila ta stara škola da nemam riječi. Jednostavno se našla u pravo vrijeme na pravom mjestu. Ne znam zašto Pelegrinosi zaobilaze ovo mjesto ali mislim da puno propuštaju. Mozda zbog razloga jer je "samo" dvadesetak km od Leona i onda je dionica od 30 do Astorga. Da li se to isplati znati ću sutra. A danas znam da sam morao stati I nije mi žao. Mozda se sve i moralo ovako desiti da mi ova mala mjesta i gostoljubivost počinju otapati godine u kojima sam zamrznut. Na ovom putu sve pomalo počinje imati smisla. I veliki gradovi i mala mjesta. Neka mi ovo mjesto izbaci onaj mali dio koji je ostao u Leonu. Mozda i hoće. Srce mi je opet puno, ispunjeno nekim spokojem. Ležim na krevetu sa nogama podignutim na prečki kreveta i osjećam trnce i bolove. Nama veze, ja sam na meki način sretan. I da, sjetio sam se danas fok sam pričao sa domaćinom da sam prije p**a zaželio da na putu osjetim bol i patnju da mogu izvršiti pokoru. I dobio sam što sam želio. I na neki način zahvalan sam na tome...

01/06/2026

Dan 20
Leon. Dan odmora. Prvi pravi Dan odmora. Napokon. Nakon 19 dana, zaslužio sam. Nakon pregažene Mesete, zaslužio sam. A i morao sam ostati da mi se noge i koljeno oporavi jer više to i ne izgleda tako lijepo. Natečen sam k'o "buhtla" i sve boli na dodir. Jučer si mi navečer i zglobovi natekli tako da nisam izlazio cijeli dan, poslije onih 25 km, iz kreveta. Čak nisam mogao ni 400 m do dućana. Takav je bio dan. Danas je kao malo bolje ali još uvijek se vide posljedice. U narednim danima trebam nekako uskladiti tempo sa manjom kilometražom ali ni sam ne znam, još, što i kako. Ostao sam u istom Albergue samo sam trebao izaći do 8 i vratiti se u 13 jer je u međuvremenu zatvoren. U tom periodu sam najprije popio kavu k'o čovjek bez žurbe dok mi se prala roba, pa sam išao u ljekarnu koja mi dođe za oporavak k'o kafana dok je roba u sušilici i već je vrijeme da uhvatim red za prenoćište. Nakon toga ostalo mi jedno dva sata za katedralu i nazad. Gdje si bio, nigdje, što si radio ništa, ali prošao sam i danas preko 10 km po Leonu. Ali ne žalim. Bilo je predivno. Napokon u katedrali, osjećaj spokoja. Baš mi je to trebalo. Baš sam se dobro osjećao, nesto je počelo izlaziti ali je stalo kao da još nije vrijeme da izađe do kraja. Ali zadovoljan sam. Doduše sada kada ležim osjećam tih 10 km u nogama ali nije mi žao. Nije ni jednog koraka. Hodao sam Leonom i nisam ga pregazio. Hodao sam, smiren i spokojan sa bolovima u nogama, ali hodao sam. Nisam se borio, nisam bio ljut, samo malo umoran. Čak sam poslije išao i do dućana po večeru i sendvič za sutra. I kolu i naranče. I čips. I baš me briga, što ne pojedem danas, nosit ću sutra. Sve je to tako kako mora biti. Svoju pokoru sam dao u Meseti. Pregazio sam ju u bolovima, ali sam ju pregazio. Za nagradu dobio sam Leon. I napokon sam uživao, uživao i bio ponosan na sebe do kuda sam stigao. Ne znam što me sutra čeka, ni što ni kako ali nema veze. Odlučio sam, idem dalje dok me budu noge nosile, dok dragi Bog ne kaže da je dosta. Svim srcem nadam se do Santiago de Compostela. Nadam se i molim Boga da mi da snage i malo pameti da izgurao do kraja... Što drugo si nakon svega reći osim "Buen Camino"...

mr.Crow PhotoGraphic

10/06/2026

09/06/2026

07/06/2026

06/06/2026

05/06/2026

05/06/2026

04/06/2026

02/06/2026

01/06/2026

Address

Website

Alerts

Contact The Business

Shortcuts

Share

Category