mr.Crow PhotoGraphic, Crikvenica (2026)

16/06/2026

Dan 34
I... došao do Santiago de Compostela. Nakon 34 dana, više od 770 evidentiranih km, preko 225 sati hoda, preko 1.000.000 koraka prošao sam put od SJPDP do Santiago de Compostela. I ponosim se time. Više od milijun koraka. Bilo je dobrih dana, bilo je loših dana ali nisam odustao. Danas, posljednji koraci, poslijednjih 20-ak km. Bilo je, bilo je svakako... I sreća i tuga i nostalgija i bol i hodanje za sebe I hodanje za one koji više nisu sa nama. Povukao sam posljednje atome snage da i danas uživam u svakom koraku, da i danas upijam svaki korak p**a kojim su koračali na milijuni prije mene. I upio sam. I uspio sam. Nije bilo lako, bilo je naporno. Iako nije bilo sunca zrak je bio težak i znojio sam se kao nikada. I naravno, uzbrdicama nikad kraja. I sada nakon toliko km i dalje mogu reći da moje tijelo ne voli uzbrdice. Nije se naviknulo a mislim da nikada ni neće. Kad sam napokon stigao nisam više imao snage da dođem do katedrale iako je falio nekih 500 m. Najprije sam otišao u Albergue i onda u "civilu" do kraja svog Camina. Nije imalo smisla pojaviti se sa ruksakom kad i tako ne bih mogao sjesti na pod, odnosno mogao bih ali ne bih se mogao dignuti. Ne bih mogao poskočiti za dobar kadar na fotografiji. Ovako sam se došetao u svom stilu, sa jednim štapom i upio moć samog zdanja. Na kraju dana počastio sam se večerom i krenuo na misu. Bilo je predivno. Velike orgulje, moćan zvuk, pjevanje... samo nije bilo Botafumerio ali bilo je i za očekivati jer nije nedjelja. Vidio sam da je bilo u nedjelju a i nisu nešto bili zainteresirani hodočasnici za milodar. Tu sam na kraju bio malo razočaran u svemu tome. Toliko razočaranih lica nakon mise čeka Botafumerio. Kao da su samo zbog toga došli na misu i u nevjerici gledaju da neće biti atrakcija večeri. Naravno, i ja bih volio to doživjeti ali nije mi bio primarni cilj samo Botafumerio. Želio sam blagoslov na kraju p**a, zelio sam tijelo Kristovo jer ako se nisam ispovjedio u ovih 770+ km onda stvarno ne znam kada ću. Sve u svemu, za kraj mogu reći da je bilo naporno ali posebno iskustvo u svakom pogledu. Bilo je predivno. Bilo je jednostavno. Bilo je...

Ja sam Dejan a ovo je bio moj PUT, moj Camino.

15/06/2026

Dan 33
Novi dan, nove pobjede. Tako bih nekako mogao opisati današnji dan. Krenula sam sa nekih 40+ km do Santiago i zaustavio se na dvadesetak. Mislio sam u jutro i koji više, ali čemu. "Samo" u jutro trebam krenuti ranije. Tko bi rekao... podlijednjih 20 za ovaj Camino. I dalje sam ponosan. I dalje uživam. Doduše danas i ne baš toliko jer je bilo neko teško vrijeme ali jako dobro, bez sunca. Definitivno brojim svaki korak kako se poštedjeti a opet hodam u tom svom nekom tempu. Nadam se da će mi i sutra poslužiti jer već sada nazirem i neke nove moguće probleme. Nema veze, dvadeset je podnošljivo... Danas je teren bio nešto zahtjevniji tako da sam duže hodao ali sam i donekle uživao. Drugi Albergue, drugačija atmosfera. Nekako sam najviše birao "općinski" ili "crkveni" Xunta Galicia u ovim krajevima. Jako je dobro organizirano i ima puno kreveta tako da se nađe smještaj jer nema rezervacija. Tko prvi, njegov ležaj. Po putu ništa, odnosno, gotovo ništa zanimljivo osim podrške koju sam dobivao. Kada me vide kako šepam dignu palac ili kažu "svaka čast". Tako je bilo i danas kad me dozvala ekipa iz kafića. Srce mi je bilo kao kuća. Opet sam bio ponosan na sebe jer kao "držim" korak a sa druge strane iskrena podrška, tko to ne voli... podrška bez ikakvih kalkulacija. Ponekad baš te male geste čine život boljim i kvalitetnijim. Dok nisam krenuo na put nisam bio ni svjestan koliko je tih sitnica oko mene. Jednostavno sam ih uzeo zdravo za gotovo i prošao pored njih. Sada ih prepoznajem jer sam toliko "ogoljen" da se vraćam na "početne postavke" odnosno ovo mi je bio kao "hard reset". Ne znam... ne znam sto me sutra čeka a tek u srijedu. Povratak u "civilizaciju" ili prije bih rekao u džunglu jer mi je ovo stanje bliže civilizaciji od onoga gdje ja živim. Mozda pretjerujem, možda idealiziram ali svakako tako osjećam. Puno je toga danas željelo doći u moju glavu, ali nisam se dao, rekao sam sebi uživaj i uživao sam. Dogegao sam se do Albergue nekih 20 km od Santiago. Računao sam možda više ali onda čemu. Načeti sam od jučer pa da prepolovim. Znam da će sutra biti teže ali sutra je novi dan i nova strategija...

14/06/2026

Moj Camino moj PUT

14/06/2026

Dan 32
Danas je dan kada sam uživao. Nije baš svih 26 km ali većinom jesam. Uživao sam u hodanju. Uživao sam u lošoj jutarnjoj kavi. Uživao sam. Kad sam se smjestio u Albergue uživao sam "toćati" noge u rijeci koja je uz Albergue. Sve se nekako poklopilo u odnosu na jučer. Bio je kao što treba i biti. Opuštajuće. Sad znam što sam propustio već nekoliko p**a. Nema veze, glavno da sam osjetio makar jednom. Zanimljivo je to što se taj dan gdje uživam desio nakon što sam se sjetio da nisam "uživanje" stavio na svoju listu prioriteta. Sada je kao sve na svome mjestu, čak sam se počastio i sa Peregrino večerom, ovaj put je bilo toliko toplo i sparno da sam se odlučio na radler i riblji menu. Nije bilo nekog izbora ali nemreš imati sve, i rijeku i restoran. Sve u svemu, počastio sam se jer sam zaslužio. Baš sam zaslužio. I ponosan sam na samoga sebe. I nije me briga što drugi misli. Neka misle što god žele. U ovoj priči sam bitan ja. Ja sam glavni lik koji hoda Camino. I koji je napokon odlučio uživati bilo da se radi o lošoj kavi ili hodanju sa bolnim koljenom, stopalom i nogama. Ali uživao sam. I "toćao" sam noge, napokon. I bio sam sretan što sam napokon i ja to doživio. I ponosan na još jednih skoro 25 km. Osjećao sam zemlju po kojoj hodam. Upijao sam svakim korakom iskustvo onih koji su tuda vec koračali. Osjetio sam koliko je ovaj put moćan i zahtjevan. Osjećao sam koliko lomi a istovremeno daje neslućenu energiju i snagu za još jedan korak do prenoćišta. Dok hodam hodam, kad legnem teško se dignuti i krenuti dalje. Ali to je Camino, to je život. Dok ide ide, kad stanem ne mogu se pokrenuti. I danas je takav dan ali pokrenuo sam se. Išao sam na rijeku, istuširao se kao svaki dan, otišao na večeru i na kraju na zasluženi počinak. Zaslužio sam to. Sam sam se izborio za to mjesto u Albergue jer sam do tamo i došao. Ništa me nije čekalo. Osim jedne predivne geste kad su me vidjeli kako šepam dobio sam čašu vode sa ledom. Ne mogu opisati doživljaj nakon što više od 3 km sam hodao bez kapi vode u boci i prosječnom temperaturom iznad 30 stupnjeva. Čaša vode sa ledom. Nakon toga još sam litru vode "provukao" kroz istu čašu. To se zove sreća...

13/06/2026

Dan 31
Još jedan dan u nizu. Već je zorom krenuo bez energije. Krenuo sam hodati bez nekog smisla. Samo sam hodao i šetao se. Kako bi se reklo bez mozga i pameti. I da, danas k'o za inat prva kafana tek na 8 km. Nekad mi to ne znači ništa ali danas mi je baš trebala pauza nakon još jednog uspona u nizu. I cappuchino jedan od najlošijih. Taman sa u njega umočim onaj kruh od jučer koji je u mom ruksaku. Ali zato nakon nekih 500 m top bar. Samo sam prošao i rekao sam sebi više sreće slijedeći put. Tako je kako je. Nisam cijelim putem imao energije tako da su noge same išle koliko su išle. Nisam mogao utjecati na tempo nego korak za korak. Kažem sebi, danas je takav dan, još "samo" sedamdesetak kilometara i Santiago de Compostela pokazati će svoju veličanstvenu katedralu. Ne znam sto me dalje čeka. Kažu da je teren mekši i lakši za hodanje. Bumo vidli... Ne znam, nekako sam se ispuhao kao balon na Cruz de Ferro i od onda hodam. Spust mi je još malo "popravio" status koljena tako da sve u svemu, odlučio sam ove dane uživati koliko mogu. Polako hodam koliko me noge nose. Imam neku zadanu kilometražu ali i to se može mijenjati. Polako ali sigurno. Glavno da je današnji dan gotov. Bilo je opet napornih uspona i spustova ali manje nego jučer. Veća pauza na dvadeset i nekom je urodila plodom. Ispod drveća u sjeni i hladovini... mali preporod. Tako je lijepo sjediti u hladovini i ne činiti ništa. Baš ništa osim slušanja ptica i bučne ekipe "učenika" koja samo što ne proleti pored mene. Ovih dva dana vidio sam više Peregrinosa nego proteklih mjesec dana. Ponekad, do Sarria bilo je satima da nikoga ne vidim. Sad samo prozuje... ali i to trebam proći za privikavanje na "civilni život". Ne znam. Nisam baš oduševljen sa ovih posljednjih 100. Nisam ni razočaran. Više ravnodušan. Jedino što se promijenilo je to da sam u nekim trenucima počeo uživati. Mozda pre kasno, možda baš aman taman da nastavim kad dođem doma. Sve ima svoje a put daje ono što želiš. Ja sam želio da se ispraznim od negativnosti i razbistrim misli. Dobio sam, nekih skoro 90% p**a hodam sam. Želio sam hodati. I nahodao sam se. Želio sam za pokoru hodati u boli. I hodao sam u boli kilometrima...

12/06/2026

Dan 30
Danas je nekako sve malo drugačije. Već na prvim kilometrima sustigao me Kanađanin od neki dan i hodali smo skupa dvadesetak kilometara tako da sam imao društvo, napokon, i nekoga čiji ću tempo pratiti. Korak po korak došao sam i do oznake 100, 100 km do Santiago de Compostela. Bliži se nekako i taj dan kada ću doći do te završne točke. Ne znam što reći i što misliti. Današnji dan je bio pomalo i naporan jer je krenuo ovaj turistički Camino od Sarria do Santiago, put nekih 115 km za Compostela, iznosio priznanje za prolazak Jakovljevog p**a. Ima jako puno mladih i djece. Navodno u nekim školama je obavezno proći taj dio p**a zbog ocjene ili nečeg sličnog. Zanimljivo je vidjeti tu djecu koja samo hodaju sa zvučnikom na ruksaku i slušaju glazbu kao "doma". Neki se mršte jer kao moraju, drugi samo hodaju, pričaju, smiju se. Neki uz profesora, ako se ne varam, slušaju priče o Jakovu i putu po kojem hodaju. I taj se put treba prijeći da se ne bude šok vraćanje u civilizaciju. Put nije nešto posebno, prolazi se kroz sela i puno je "govana" po cesti pa moram paziti da ne nagazim. Nije baš tako "apetitlich" za hodanje i stalno je uzbrdo i nizbrdo. Kažu da se tijelo nakon nekog vremena prestaje buniti i boriti sa terenom. Moje i dalje odbija uzbrdicu. I dalje šteka kao i prvog dana. Mislim da se to nikada neće promijeniti. Jednostavno, ne voli planine i bok. Nakon evo 30 dana sve postaje zamornije i zamornije. Počinjem razmišljati i o povratku. Nije ovo više samo hodanje. Sada kreće i kombiniranje. Kao da više to nije to... kao da sam ja svoj Camino od hodao kad sam ostavio kamen na Cruz de Ferro. Kao da sam ga od hodao kad sam se spustio niz "male Pirineje". Kao da sam ga već od hodao. Kao da je ovaj završni dio tu za svu tu "djecu" da nešto shvate, da se druže, da se maknu od ekrana, da žive tih nekoliko dana. Za nas, od SJPDP, preveliki je napor održati tempo. Doduše, govorim o sebi, dok neki i dalje piče i uživaju. Energija podosta opada. Nadam se još nekih četiri dana i to bi bilo to. Neki možda žale što je gotovo, meni postaje dosta. Ne mislim na vibru nego na čisto hodanje. Očito je, treba mi odmor...

11/06/2026

Dan 29
Dan kada više ne funkcionira tijelo i duh. Odnosno, urotili su se protiv uma i danas sam samo šetao. Nikako da se ubrzam. Nikako. Taman dođem do nekog tempa i onda dođe neki kamenčić i ja usporim. I tako onda neko vrijeme samo šetam. Čudan je to osjećaj. Znao sam da sam danas ispod 20 pa se nisam ni žurio. Laganini. I opet sam shvatio da još nisam došao u onaj status kad mogu uživati. Sada mi smeta moja brzina, odnosno u mojoj glavi sam pre spor da bih uzeo neku veću pauzu. Uvijek imam osjećaj da sam zadnji. Opet zadnji iako znam da to nema nikakvog smisla. Opet se uspoređujem. Opet i opet i opet. Kažu mi dečki da imam dobar tempo s obzirom na sve. Ali ja to tako ne vidim. Vidim da su uvijek ispred mene. Ali više rade pauze. I tu je ta razlika za koju još nisam spreman. Rade pauzu i uživaju. To je ono na čemu ja trebam poraditi jer ovako više ne ide. Razmišljao sam danas dok sam ponovno sam hodao o čudnim putovima Gospodnjim. Svatko kreće na put sa nekom namjerom. To je činjenica. Ne znam da je netko krenuo tako bzvz. Čak ni Španjolci koji žive na relaciji p**a kreću od kuće sa nekim razlogom. Recimo jedan je išao pješke od kuće do specijalističke bolnice na lakši zahvat. Tako sam i ja krenuo sa razlozima, između ostalih, da hodam. I ja hodam. Da sam možda krenuo da uživam kao dvije mlade Engleskinje poslije škole, možda bih uživao više. Svi ti mladi ljudi koje srećem putem puni su života i pomalo se prikrpam da i ja uhvatim taj neki radostan trenutak. Ponekad uspije a ponekad i dalje ostajem Grumpy old Man, ono što sam po prirodi. Trudim se to izbaciti iz sebe i biti pozitivniji lik, ne samo onaj Stari šepavsc u crvenoj jakni. Danas je bio takav neki dobar dan za šetnju. I ja sam se prošetao. Da nije tog koljena sigurno ne bih šetao nego bih hodao. Ovako pomalo i imam vremena za razmišljanje. To je to što mi fali. Umjetnost. E, to je to, umjerenost. Toga nema kod mene, nego samo idem i prolazim pored tako zanimljivih stvari. Čak niti ne fotkam. Iz nekoliko razloga, prvi je opravdanje da kad stanem teško krenem naprijed. I to je točno... ali... isplati se. I to je jedan od razloga kada izađem iz tempa. Sve ei omete. Sve mi je distrakcija...

10/06/2026

Dan 28
Jutro. Magla. Kiša sipi. Hladno je. Imam.osjecaj da sam prešao "male Pirineje" kako zovem to zadnje brdo. Ali ne... imam još uspona do ključne točke od 1270 m n/v. Još izbrdica i još nizbrdica... Takav je bio današnji dan. 20-ak km gore-dolje i za kraj preko 1000 m n/v dolje... ozbiljan spust. Što je jučer bilo gore, danas je to dolje... Pred kraj više gotovo nisam imao snage. Najbolja odluka mi je bila da umjesto "općinski" Albergue odaberem privatni Hostel. Nešto je skuplji sli isplatilo se, ako zbog ničega drugog onda zbog blizine restorana. Počastio sam se Xacobeo menijem (Jakovljev menu) za 16 eura. Predjelo, glavno jelo, desert i pola botilje crnog vina. Nije loše. Probao sam Galicia specijalitete, lokalni sir, kućno vino i sve zato jer sam poslije tuširanja mogao relativno normalno hodati. I to je ono što sam propustio sve ovdje dane. Klopa, toćanje, kasni "snack" sa vinom, druženja, radler (ili piva) po suncu, dućan, ljekarna, fotkanje... i da ne nabrajam. Sve to "samo" zbog forsiranja i guranja u crvenu zonu. Nadam se da će mi bol popustiti pa ću ove posljednje dane p**a i uživati. Treba mi to. Trebam se posvetiti više sebi. Kako netko reče, put ti da ono što ti fali. Meni fali opuštenost i smirenost u smislu polako, bez presinga. Fali mi uzivanje u životu. Fali mi uzivsnje u malim stvarima. Fali mi život bez "moram". Iako i ne moram, često sam sebi nametnem nešto jer kso moram. Znam da to nije nikako dobro ali jbg. takav sam kakav sam. I to trebam pod hitno mijenjati. Ja ne moram ništa ali znam da sve mogu i to je velika stvar. Kako će se sve to razvijati kad se put slegne nitko ne zna a ponsjmanje moja malenkost. Nadam se samo da ću pamtiti ovu bol kad krenem u crveno. Da ću se sjetiti koje su moguće posljedice. Da ću se sjetiti svega. I na kraju da ću biti bolji sam sebi. Mislio sam da si ugađam jer ignoriram. Mislio sam da si ugađam jer neću. Mislio sam da si ugađam jer imam neku shemu u glavi. Mislio sam... ali u stvari nisam mislio ništa. Bio sam samo isključen kao i dosta vremena na putu. Isključim se i odem u neki "svoj svijet" daleko od stvarnosti...

09/06/2026

Dan 27
Prvi dan da je pobijedio razum i tijelo naspram uma koji gotovo uvijek ima glavnu riječ. Jučer sam planirao 25 km po nekom svom "protokolu" ali tijelo je "vrištalo". Ignorirao sam ga cijeli dan i onda mi je mlađa ekipa rekla da razmislim. I razmislio sam. Uvjerili su me da to nije dobro. Rekli su da oni idu danas 12 km. Rekao sam, "samo". Onda su mi objasnili, starome telcu, da je preda mnom više od 600 m n/v u kratko vrijeme, mali Pirineji. I kao da mi je u tom trenutku postalo jasnije da želje i mogućnosti nisu isto. Postalo je realnost. Rekao sam sebi ne mogu. Po prvi put na savjet mlađe ekipe napravio sam nešto dobro za sebe. Hvala im. Toliko empatije, toliko razumijevanja, toliko pažnje. Ne mogu vjerovati što mi se dešava. Ne znam čemu sam zaslužio da paze na mene. Danas su mi cijelim putem bili podrška. A kulminacija cijelog dana je bila kad mi nije stigao ruksak u prenoćište nego stotinjak metara dalje što dečko iz tog društva nije dozvolio da ja idem po ruksak nego mi ga je donio. I sada kada je vrijeme za spavanje, dođu i zažele laku noć. Ne znam čemu sam to zaslužio. Ne znam. I još jedna "sitnica", ljudi koje prvi put vidim daju mi svoj "voltaren gel" kako vide kako šepam. "Voltaren gel". Samo onaj tko hoda danima zna što znači bilo kakav gel. Toliko dobrote, toliko empatije... Zar smo svi mi ljudi takvi? Gdje su u "civilnom životu". Koji su to ljudi koji nas inače okružuju? Gdje nestaje empatija u civilnom životu? Gdje nestaje ljubaznost? Gdje nestaje ljudskost? Ovdje, na Caminu shvaćam da su ljudi u principu ljudi u većini. U "civilnom životu" okruženi smo malim brojem kukolja koji uništava sve ono lijepo što je u ljudskoj prirodi. Ovdje, na putu nema kukolja, samo istinska ljudskost. Svi ti ljudi nemaju pojma koliko sam im zahvalan. Nemaju pojma koliko to meni osobno znači. Nemaju pojma koliko mi mijenjaju mišljenje i o meni i o okruženju. Nisu svjesni koliko su me promijenili. Hvala im na svemu. Nadam se da ta ekipa neće tako skoro "proletjeti" dalje, ali ako i prolete, nema veze, zauvijek će ostati u mom srcu. Povukli su me kad se nisam skoro mogao podignuti sa kreveta. Povukli i smanjili moje "doživljaje"...

07/06/2026

Dan 26
Danas je još jedan dan za rekapitulaciju. Cijeli dan sunce i cesta. Današnji put ide uz brzu cestu, gotovo bez hlada 25 km. Ali je cesta i gotovo ravno, doduše stalno lagana uzbrdica ali tijelo se već naviknulo na to. Kao da se više ne buni. Ne bunim se ni ja. Tako je kako je. Da boli, boli. Da je teško teško je. Da je naporno, naporno je. Paradoks Camino situacije je taj da je jučer samnom u sobi bio dečko iz Barcelone koji je kupio povratnu kartu i prijeći će cijelu rutu za 19 dana. Danas je samnom čovjek koji je na putu već skoro dva mjeseca... to je Camino. Svatko putuje svojim tempom.
Svatko ima svoje razloge. Prvome je ovo kao trening za maraton a drugome obilazak crkvi i katedrala. Put daje ono po što je netko došao. Meni je dao mir i da uskladim um i tijelo iako to još uvijek ne ide kako treba. Tijelo javlja simptome ali um "klade valja". Znam da to nije dobro ali što ću kad se još uvijek ne mogu mijenjati. Da sam slušao tijelo bilo bi 17 km, ali um je rekao 25 i biješe 25. Sad se tijelo buni ali tko sam ja da sudim. Sutra je novi dan. Novi izazov. Nova planina. Ne znam. Načet sam na svim ključnim frontama. Koljeno, zglobovi, sad i leđa. Nije me strah. Mozda više zabrinutost ali i to će izčeznuti sutra u jutro. Nadam se. Valjda će popustiti kao i svako jutro. Žao mi je što ni danas nisam mogao do rijeke toćati noge. Znam da bi mi bilo od koristi ali što ne ide ne ide. "Samo" tjedan dana. "Samo" nekih 160 km. "Samo". To je onaj "samo" koji se provlači kroz gotovo cijeli moj život. Napravi još "samo" ovo, samo ono... kao nije problem. Sad mi je PUT pokazao da je problem, jer ovaj put to "samo" me dijeli od uspjeha do još jednog neuspjeha u nizu. Znam i svjestan sam da sam već sad uspio. Uspio sam napraviti "selfie" na željezničkoj stanici SJPDP, uspio sam preći Pirineje u jednom danu, uspio sam ostaviti kamen na Cruz de Ferro, uspio sam i ponosan sam sam na sebe. Još "samo" taj zadnji "touch" Santiago de Compostela. Molim se da izdržim. Sve ovo do sada bilo je... bilo je... ali ovo sada ponovno počinje biti borba. Borba sa samim sobom. Borba uma i tijela. Borba koja mi nikada nije išla od ruke jer nekako sam gotovo uvijek išao do krajnjih granica...

mr.Crow PhotoGraphic

16/06/2026

15/06/2026

14/06/2026

14/06/2026

13/06/2026

12/06/2026

11/06/2026

10/06/2026

09/06/2026

07/06/2026

Address

Website

Alerts

Contact The Business

Shortcuts

Share

Category