13/09/2026
Snimati vjenčanje u mjestu u kojem sam odrasla stvarno je neki poseban osjećaj. Pogotovo kad se sjetim da sam upravo tamo, još u 7. razredu, nagovarala roditelje da mi kupe moj prvi fotoaparat jer sam silno htjela fotkati. Tada naravno nisam ni pomislila da će me sve to godinama kasnije ponovno dovesti na ta ista mjesta, ali ovaj put kako bih snimala nečije vjenčanje.
Još je posebnije kada poznajem mladence još od osnovnoškolskih dana, a među gostima svako malo ugledam neko poznato lice. Netko koga nisam vidjela godinama, netko s kim sam odrasla, netko koga znam samo iz viđenja… i onda se svi nađu na istom mjestu i na nekoliko sati sve nekako djeluje još bliže i osobnije. 🤍
A njih dvoje su mi cijeli posao učinili baš laganim. Opušteni, svoji i bez previše razmišljanja o tome gdje je kamera i kako nešto treba izgledati. Od onih mirnijih trenutaka tijekom dana do potpunog kaosa na podiju, samo su uživali sa svojim ljudima, a meni ostavili da bilježim sve što se događa oko njih.
Valjda je zato cijeli dan imao neku dodatnu dozu nostalgije. Vratiti se tamo gdje sam odrasla, sresti toliko poznatih ljudi i upravo tamo bilježiti jedan od najvažnijih dana Lucije i Luke. 🥹🤍
Hvala vam što ste nam povjerili da sačuvamo sve te trenutke. ✨
