21/10/2025
Sam sam sebe zeznuo na neki način. Marina i Marin ponovno… ali što sada napisati kada imam prvi svoj viralni post s fotkama Marine i mamine fotografije. Ovaj neće tako daleko, mah, kao da je bitno! Ono što je bitno jest da su neke od ovih fotki u njihovom booku, kojeg iščekujemo i nadamo se da će im se svidjeti.
Ovdje bih sada trebao, mislim, napisati nešto o Marinu.
Neko uzburkano popodne je na mjestu gdje sam ja ada. Čekam i neke meni bitne informacije o kojima ovisi plutam li na plimi ili hvatam zraka među valovima.
No dok gledam ove fotke i pišem tekst, ipak imam tu neku mirnoću koja me vraća u te trenutke.
Puno sam se kretao taj dan po crkvi, a opet imam osjećaj da se nisam maknuo i da je sve trajalo sekundu. Znam, petljam… ali evo, to je Marin za kojeg sada ne mogu pronaći riječi — ta sama njegova pojava, mirnoća i Marinina sigurnost, dok je opet na trenutke razigrani dječarac. Poznajem ga, pa si dajem za pravo to reći.
Vjerujem da sam uhvatio fragmente momenata koji, spojeni u trenutak kad nastane fotografija, pokazuju prirodnost njihovog nadopunjavanja.
Nadopunjavanja, mirnoće, harmonije radi kojeg mi se čini kao da sve utihne.