22/04/2026
Nisam fotogenična. Ne volim se fotografirati. Nikad ne ispadnem dobro.
Da sam dobila euro svaki put kad sam to čula, odavno bih bila bogata.
Razumijem zašto. Danas je previše toga postalo isto, generičko, nametnuto sve je isto...isti izrazi, poze onaj osjećaj da moraš “ispasti dobro”. Sve izgleda lijepo, ali rijetko što ima veze s osobom ispred kamere.
I onda nije ni čudo da se žene ne prepoznaju u svojim fotografijama. Misle da nešto nije u redu” s njima, ali samo nikad nisu bile stvarno viđene.
Kad više nije pitanje kako da ispadnem dobro nego nešto puno iskrenije: što je zapravo moje? Što me opisuje kad ne razmišljam o dojmu? Koji dio sebe nikad nisam dala da se vidi, ali znam da postoji?
Nikolina je imala isto iskustvo.
Godinama je zazirala od profesionalnog objektiva i ne zato što ne voli fotografiju nego zato što je prečesto imala osjećaj da mora biti nešto što nije. Nosila je u sebi umor od snimanja, od pogleda koji traže reakciju, od osmijeha koji dolaze prije osjećaja.
I kako je sama rekla — u tim fotografijama nikad nije bilo nje.
Zato ove priče nikad ne počinju s idejom kako nešto treba izgledati.
Počinju s onim što već postoji, ali nikad nije dobilo prostor.
Koju verziju sebe još nisi upoznala?
